Osjecam.

Osjećaj sa mnom.

21.06.2015.

...

Kreće se rulja otužnih glava i teških okovanih udova. Buku prave jedino konjska kopita i škripa točkova na ukrašenim kolima, natrpanim medom, žitom, pogačom i zavežljajima. Tek pokoji uzdah se otme i izgubi u pustoši. udarac kundaka i glas naređenja: "Brže! Brže, marvo!" Za sobom ostavljaju ugašena ognjišta, polja pretvorena u pepeo, razrušene kolijevke. U moru stopljenih duša, poneka lijepa šubara, novi kaput. Poneki ugledniji seljak, kome su otuđeni konji, lagana kola, i sve što ga je činilo imućnim. Ostajahu goloruki i smrznutih pogleda. Ilija gleda krvavu zemlju pod nogama i u njoj slike posljednjeg zagrljaja unučića i neprestanog pitanja: "Gdje ćeš, djede?" Bakin pogled se gubio po sobi, jezivo smiren i tup. Sve je bilo naizgled obično. Običan svijet u kojem je Ilija cijelog svog života. Posljednji put u avliji u kojoj se uvijek osjeća miris pite. Prvi korak prema priključenju rulji je odlazak u neki drugi, bespravni svijet tlačitelja, i vječni mrak. Prvi pedalj prema kapiji je značio kraj. Rastanak. Ne osjeća on ni udarce ni tjeranje ni prijetnje, ne vidi ni svoje nekadašnje vrance kako se sve više udaljavaju, kao da nikada ništa i nije imao. Vidi samo izgubljen pogled na obrisima zemlje po kojoj hoda bosonog, i osjeti samo slabašne ruke kako ga grle. Čovjek kome su uzeli sve, upravo je izgubio najvrednije - nadu. I tako pognutih ramena, izgledao je kao kralj na čelu svečane povorke, znajući da proživljava posljednje korake uništenog spokoja. Ljudi koji su ostavili za sobom pusta sela, nejač i pepeo, vode svoju djecu i sebe u svjesnu mučeničku smrt. Ljudi koji i dalje imaju gordost na licu i ponos na naboranom čelu i žuljevitim rukama, koračajući ka odredištu, početku svog kraja. "Hoće li nas ubiti, Iliija?" jedva čujan glas njegovog komšije je dopirao. "Bilo bi dobro..." odgovori. Nije mogao da se ne pita šta se to prelomi u čovjeku koji odluči da postane mučitelj i svirepi dželat, koji svjesno prekida nevini dječji smijeh zauvijek. hiljade jecaja se spojilo u jedan, nikad nadjačan, koji se i dalje čuje. Crni oblaci nadvijeni nad nama su hiljade duša, a kiše iz njihovih očiju padaju po našim plećima. Oduzeli su materijalne stvari, oduzeli su i živote, i ono što je ljudima poput njih bilo najvažnije. Ali najvrednije nam nikada neće uzeti: našu ljubav i sjećanja! Satkani smo od naših uspomena i stradanja predaka, i nikada nećemo dozvoliti da se šavovi pokidaju!

22.04.2015.

Tjeskoba

Dani naših života dijele se na dobre i preživljene. Ovo je jedan od onih koje pokušavam da preživim. Iz svakog se izvučem, uvijek, kao mačka, dočekam se na noge, nijedan me nije ubio, a i neće, bar tako kažu. Nije to dan koji je ispunjen tugom ili bilo kojim drugim osjećanjem, nije tmuran, nije dosadan. On samo sporo prolazi i previše zapitkuje. Bježim od pitanja na koja ne znam odgovor, sama sebi stajem na put i sudaram se sa sobom. Nemam kuda da pobjegnem. Iskočila bih iz ove kože i uskočila u neku drugu, prostraniju, ali u svakoj se sudarim s istom preprekom. Da li sam sama, čak i kad sam okružena ljudima, i ko su zapravo ti ljudi koje nazivam prijateljima? Smjenjuju se iznenadna saznanja - ljude koje si nekoć znao kao da si u njihovoj glavi, sada više ne poznaješ i ne možeš da predvidiš. Stvari koje su te činile smirenim i zadovoljnim, sada su nevažne. Sve što si volio da radiš, sada izgleda kao Sizifov posao. U jednom trenutku sjediš sa svojim ljudima. Pijuckaš kafu i uživaš u svojoj cigareti. Oko tebe se širi smijeh i riječi lete u vazduhu, i ne stižeš da ih pohvataš. Sjediš zgrčeno kao da ćeš svaki čas da ustaneš i kreneš, a ni sam ne znaš gdje. Bježiš... Imamo potrebu da pobjegnemo od samo dvije pojave : lošeg i nepoznatog. Ovakvi dani su i loši i nepoznati. Nejasni. Ovo je jedan od onih dana kad ustanemo na pogrešnu nogu, jedan od onih koje ćemo preživjeti. Sutra će već sve biti u najboljem redu, jer sutra je dobar dan.

06.04.2015.

Nekome.

"Pričao sam da neko kao ti ne postoji... Lagao sam, lagati se ne sme. " Svi poznajemo definiciju pravog prijatelja. Kazaćete, svako ima drugačiju. Da, ali sve one se svedu na isto:jednu posebnu osobu. Posebno nije savršeno. Posebno nije potpuno razjašnjeno. Posebno je neponovljivo. Moja neponovljiva osobo, dajem ti najdraže što imam. Dajem ti svoje riječi. Kako to da tako sitna ne staneš ni u hiljadu mojih riječi? Oduvijek ravnam svijet prema sebi, možda zato i govorim da ne postoji potpuna nesebičnost. Volimo prvo sebe, pa onda ostale. Taj dio nas negdje zasigurno postoji, samo je pitanje koliko daleko treba da putuješ dok dođeš do njega, i tu je jedina granica između sebičnog i nesebičnog. Učinila si promjenu. Taj mali dio sebe si dala meni. Taj mali dio sebe sam dala tebi. Učinila si promjenu. Vjerujem u ljude! Ili vjerujem samo u tebe. Nije ni važno, jer to je dovoljno. Dovoljno mi je ogledalo koje vidim kad te pogledam. Najglasnije se smijemo, najviše ogovaramo, da, prave smo male zlice. Naizgled obične djevojke koje dane provode bezbrižno, uz pokoji sitni grijeh. Opet otkrivam tajnu : nismo obične. Mi smo napravile promjenu! P.S.Zaslužila si sve, moja neponovljiva osobo. Hvala ti i volim te.

05.04.2015.

sigurnost.

Siječem. Donosim odluku. Kažu, ako nisi 100% siguran u nešto, nemoj to ni da radiš. Postoji li zaista ta apsolutna sigurnost u stvari, odluke, ljude? Želim da upoznam osobu koja može reći: "Da, potpuno sam siguran u svoju odluku. Bez ijednog atoma sumnje. Znam sve posljedice ovoga. Siguran sam." Pronalazi li se iko? Ne? Ni ja. Danas nam je omogućeno da predvidimo gotovo sve: vrijeme, događaje, pojave... Ako imaš oštro zapažanje, možeš predvidjeti nečije postupke. Ali, sebe ne možeš da predvidiš. Ne možeš da zaustaviš svoj znatiželjan pogled koji će otići baš na tu pogrešnu stranu, gledajući nešto što će bitno promijeniti naredne sekunde i vrijeme koje dolazi. Ne možeš da se odupreš odlasku u svoj omiljeni kafić, gdje ne postoji šansa da se desi bilo šta neuobičajeno, jer si tu veoma često. Baš u tom trenutku, zatekneš najneočekivaniju situaciju na svom sigurnom mjestu. Ne možeš predvidjeti nepoznati osjećaj koji dolazi zajedno sa jednom osobom baš u tvoj život. Ne znaš da li će prespavan alarm da izazove lančanu reakciju upropaštenih planova. Možda si nespretan. U jednom trenutku ćeš slučajno izbrisati broj iz svog pametnog telefona, jer si se okliznuo. Broj koji je odredjivao dolazeće vrijeme i tvoje raspoloženje. Nekoliko cifara. Nekoliko milisekundi. Jedan trzaj tijelom. Toliko je dovoljno da se tvoja apsolutna sigurnost u određeni pojam sruši do temelja. Tvoja krivica. Ne u tome što si znatiželjan, nespretan, ili ti se pije kafa. Tvoja krivica je u tvom osjećaju krivice. U tvom odbijanju da povjeruješ u slučajno, u famoznu riječ "sudbina". U tvom pokvarenom planu se krije mala tajna. Otkriću je, ali samo tebi. Psst! Slušaj: desiće se nešto divno. Nešto što je baš htjelo da ti pokvari organizaciju. Nešto što baš hoće da se desi, baš tebi. Pst, ne tjeraj ga od sebe, još ga ne poznaješ. Ali, vjeruj mi, divno je. Ne planiraj. Pokvariće opet. Ovaj put ga čekaj plutajući na talasima, a ne plivajući, i jedino tako nećeš potonuti.